Ego kao bihevioralno posredovani korupcijski rizik u normativnom okviru funkcije praćenja usklađenosti.
Normativni model korporativnog upravljanja i njegova ograničenja
U normativnim modelima korporativnog upravljanja i sustava usklađenosti polazi se od pretpostavke racionalnog i normativno lojalnog nositelja ovlasti, koji diskreciju koristi u skladu s propisima i u interesu institucije. Takav model implicitno pretpostavlja da su odstupanja od normi primarno rezultat svjesne namjere, vanjskih poticaja ili strukturnih slabosti procesa.
Korupcijski rizik tradicionalno se operacionalizira kroz institute unutarnjih kontrola, sprječavanja sukoba interesa, transparentnosti odlučivanja i odgovornosti upravljačkih tijela.
Moderni bihevioralni pristupi u korporativnom upravljanju ukazuju na to da znatan dio rizičnih odluka ne proizlazi iz namjere kršenja normi, nego iz sustavnih kognitivnih distorzija koje djeluju ispod razine svjesne kontrole.
U tom kontekstu, ego se ne pojavljuje kao psihološka karakteristika, nego kao skup predvidivih bihevioralnih mehanizama koji sustavno iskrivljuju odnos nositelja ovlasti prema normativnim ograničenjima.
Bihevioralni mehanizmi kao izvor sistemskog rizika
Prva relevantna distorzija jest pristranost pretjeranog samopouzdanja (overconfidence bias), (Karki, 2024) koja dovodi do precjenjivanja vlastite prosudbene sposobnosti i podcjenjivanja vrijednosti proceduralnih ograničenja. U normativnom smislu, ta pristranost proizvodi sklonost proširenom tumačenju diskrecije i smanjenoj receptivnosti prema upozorenjima kontrolnih funkcija.
Drugi mehanizam jest pristranost autoriteta (authority bias) (Güner Gültekin & Sınıksaran, 2025), odnosno sistemska sklonost da se odluke i procjene nositelja višeg hijerarhijskog statusa percipiraju kao inherentno ispravne. U hijerarhijskim organizacijama, kao što su državna poduzeća taj efekt proizvodi dvostruki učinak: podređeni rjeđe osporavaju odluke, a sam nositelj ovlasti postupno internalizira pretpostavku vlastite normativne superiornosti. U pravnom smislu, time se izravno ugrožava funkcionalna neovisnost kontrolnih mehanizama jer se smanjuje vjerojatnost pravodobne korekcije rizičnih odluka, čak i u odsutnosti formalnog pritiska.
Treći mehanizam, osobito relevantan u kontekstu dugotrajnih upravljačkih mandata, jest eskalacija predanosti odluci (escalation of commitment) (Chulkov, 2024). Riječ je o tendenciji nositelja odluka da nastavi podržavati prethodne odluke čak i kada novi podaci upućuju na njihovu pogrešnost, kako bi izbjegao implicitno priznanje pogreške. U normativnom okviru, taj mehanizam proizvodi specifičnu vrstu sistemskog rizika: rizične prakse ne prekidaju se, nego se postupno institucionaliziraju kroz interne akte, iznimke i ad hoc procedure.
Četvrti mehanizam jest moralno licenciranje (moral licensing) (Nguyen, 2021). Nositelji ovlasti koji se percipiraju kao „dokazano etični“, uspješni ili zaslužni za stabilnost sustava razvijaju subjektivni osjećaj normativnog kredita, koji im omogućuje da pojedina odstupanja od pravila doživljavaju kao legitimna i beznačajna. U pravnom smislu, taj mehanizam ne dovodi do otvorenog kršenja propisa, nego do postupne relativizacije njihove obvezujuće snage.
U kumulativnom djelovanju, navedeni mehanizmi proizvode ono što se može označiti kao bihevioralna normalizacija iznimke: norme se ne krše frontalno, nego se reinterpretiraju; procedura se ne suspendira, nego se „prilagođava okolnostima“; kontrola se ne odbacuje, nego se odgađa.
Normativni odgovor: dizajn funkcije praćenja usklađenosti
U tom kontekstu, institut neovisnosti funkcije praćenja usklađenosti dobiva izrazito bihevioralno utemeljenje.
Zabrana utjecaja višeg rukovodstva ne predstavlja samo organizacijsku mjeru, nego korektiv pristranosti autoriteta.
Izravno izvješćivanje nadzornom odboru nije samo komunikacijski kanal, nego mehanizam prekida hijerarhijske lojalnosti.
Obveza dokumentiranja odstupanja od preporuka nije formalnost, nego instrument suzbijanja eskalacije privrženosti prethodnoj odluci i naknadne racionalizacije.
Normativni dizajn funkcije praćenja usklađenosti, u prijedlogu Pravilnika praćenja funkcije usklađenosti, može tumačiti kao pokušaj institucionalne kompenzacije predvidivih bihevioralnih devijacija nositelja upravljačke moći.
Ego se u tom smislu pojavljuje kao sekundarni, ali strukturno relevantni korupcijski rizik: ne kao izvor pojedinačne nezakonitosti, nego kao generator sistemske tolerancije prema iznimkama.
Utjecaj ega za upravljanje korupcijskim rizicima
Pravni učinak takvog rizika ne očituje se u jednoj povredi propisa, nego u postupnoj transformaciji pravila u preporuke, kontrole u savjet, a odgovornosti u diskreciju.
Stoga se može zaključiti da učinkovito upravljanje korupcijskim rizicima u državnim poduzećima pretpostavlja ne samo normativnu disciplinu, nego i sustavnu svijest o ograničenjima ljudske racionalnosti u uvjetima moći.
Sustav usklađenosti ne slabi prvenstveno zbog loše namjere.
Slabi zbog predvidivih kognitivnih mehanizama onih koji su uvjereni da su već dokazali vlastitu etičnost.
Autor: dr. sc. Sanja Ožić, dipl. iur.
Literatura i izvori
1.Güner Gültekin, D., & Sınıksaran, E. (2025). Overconfidence, gender, and authority attribution in algorithmic versus human advice: A cognitive perspective on compliance. Acta Psychologica, 185, 105668. https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0001691825009813?utm_source
2. Nguyen, C. M. (2021). The effect of other in-group members’ organizational citizenship behavior on employees’ organizational deviance: A moral licensing perspective. Journal of Asian Business and Economic Studies, 28(3), 177–190. https://www.emerald.com/jabes/article-pdf/28/3/177/1351903/jabes-08-2020-0099.pdf
3. Karki, U. (2024). A systematic literature review on overconfidence and decision making. Economic and Business Review, 26(2), 130–150.
4. Chulkov, D. (2024). Turnover by non-CEO executives in top management teams and escalation of commitment. Journal of Risk and Financial Management, 17(5), 195